utorak, 15.08.2006.
miu:)
gubitak, ono malo sto sam mogla predociti ::::
U početku koliko se sjećam, kao da se nije ništa dogodilo, bar vas mozak tu informaciju u početku spontano odbacuje,ali samo što primijetite da u biti jest se nešto dogodilo, zato sto vam ljudi oko vas najviše oni u vašoj okolini napominju, ali kao da se vaša svijest nastavila odvijati i živjeti u jednom normalnom rutinskom tijeku… i spontano čekate da se stvari odvijaju kako su se do tada odvijale, ali ovaj put neposredno duže čekate, sve ono sto se inače treba dogoditi odgađa se… svaki dan se razgovara o svemu tome ne možete ne primijetiti… plac je postao tako jedan dobar način rješavanja neželjenih osjećaja koji se lagano skupljaju u svakom kutu vaše nutrine…trenutak spoznaje bio je: hm, magloviti i dan danas…ne moze nitko dovoljno star ni zreo biti za takvo sto…osobe i to ne bilo koje, moji voljeni su počeli padati oko mene , doslovno, na pod, na beton, pločice bas one gdje sam vjerojatno nekad ne možda tako davno razbila po prvi put svoje koljeno…čuli su se jecaji kao svršeci rijeci popraćeni zvukom upitnog karaktera…išla sam od osobe do osobe i pokušavala izvuci odgovor s njihovih lica, mimike, ali glave su bile pognute, čvrsto zagrljene rukama…svi su bili u svome svijetu, sobom štitili sebe od tako jedne očite boli …nije nikako dobar, ni zdrav prizor za psihu, da ljudi koji su te uvijek držali daleko od litica i padova padaju sami i klizaju se u soli vlastitih suza i ne mogu se ustati, i tako ne želiš čuti odgovor na pitanje :zašto? Vidiš kako ti oni svi žele pomoći, ali i sami sebi ne mogu pomoći…kada ti život koji je trebao uslijediti proleti pred očima, kroz prste ruku kao hladan vjetar , ako neka ugodna uspomena, ali uz moj, uz njega svi njihovi životi…svaka naredna minuta je bila nepredvidljiva ali ipak uvjereno bolna…osjećaj kao kad se utapate, a nemate ruku… kad znate da ne možete pobjeći , kada ne možete pobjeći, kao kada bol trci za vama i hvata se kao ne izlječiva bolest, treba vam da se isplačete, a ne smijete jer na taj način možete proširiti epidemiju placa…tako jedna situacija koju ne bi htjeli da ste prije doživjeli, iskusili, ali bi htjeli znati sto vam je činiti …nas gubitak, ta osoba je postala apstraktna, kao i dan danas, je li to možete zamisliti…kao kad imate neki dragocjeni predmet „osobu“ koju „obožavate“ i nestane vam, u smislu izgubite, ali tek nakon nekoliko dana shvatite da je nema, i onda ne znate gdje bi ju tražili, jer ne znate gdje ste ju mogli izgubiti , fobično…uglavnom, kao da ne znate sto ste izgubili, ii niste sigurni jeste li izgubili jer se nadate da je još tu jer vam je tako normalno da je odsutno i da ce se s vremenom pojaviti……i uvijek se konstantno nadate, ali nemate pojma čemu………
Može li se to sve riječima prepričati i opisati…mislim da ne …ali ipak:
Znate kad imate neko sjecanje iz djetinjstva ili iz prošlosti sto vam se svaki put pojavi u svijesti, u mislima, kao isprekidani dio nekog filma, u obliku slike, nekad kada čujete neku pjesmu, osjetite neki miris, vidite neku prizor, koja vas na to podsjeti…i svaki put doživite isti doživljaj-osjećaj …i kada to riječima pokušate nekom predočiti, kako je teško i kako niste sposobni, i to vas tako živcira, taj hendikep, kako je osjećaj fobičan, i krivo vam je jer u tom trenutku ta slika postane nejasna i lagano doživljaj blijedi …uništili ste bar njen originalni oblik, riječima….Možda ću istu stvar osjećati nakon ovog predočavanja, ali isto imam osjećaj da moj organizam treba ovu neku čudnu terapiju…
Koliko sam tada htjela da mi prođe nekoliko mjeseci od toga trenutka, htjela sam zaspati i probuditi se u starosti… cak sam zaklapala oči, zaklopljeni kapci su se tresli, crveni, natekli, a sam vjerovala da ce se to dogoditi, da cu se probuditi daleko od svega toga , jer koliko je ta zelja bila jaka, samo da prođe, samo da prođe… o da ti svi ljudi odu iz mog doma, iz zidova koje toliko volim… i ja sam ih htjela napustiti, htjela sam napustiti tu glupu stvarnost, tadašnju sadašnjost…nevjerojatno je kakav je to osjećaj, kad promjena pred tobom stvara svoje temelje povrh tvoje glave i tvoje planove brka… i kako ce sve biti obilježeno tim danom, tim pogrešnim potezom, tom glupom sekundom…tako bi se mogla vječno svađati s tim glupim, podmuklim trenutkom…koliko života je promijenio, a vjerojatno je imao svako pravo na to… iz dana u dan jutro je bilo tišina , crnaaa šutnja … moja najveća „Hridina“ , rušila se tako nekontroliranom brzinom, zatim nepomično ležala, kao na dnu mora u dijelovima koji se neće ustati, koje neću moći dignuti…tako svezanih ruku sjediš i gledaš.. to boli , grci… dalje-- moja najveća „Utjeha“ je bila već pokopala samu sebe i tu umire svaka stanica tvoga tijela, to je prebolno gledati, slušati, osjećati, tješiti …. I svi moji najdraži ljudi, ti dijelovi moje osobe su padali, odvajali se od mene, jer taj gubitak taj jedan dio sviju nas je nestao i sve nas povukao negdje gdje nikad prije nismo bili… bili smo sami, u toj hrpi ljudi koji su nas grlili, mazili.. mi smo u našoj tišini glasno disali,, držali se za ruke jer to je sve sto smo umjeli tada…
Ostatak dana gledaš kako ljudi dolaze i odlaze, obučeni u crne dobronamjerne ogrtače, u rukama držeći suosjećajne rijeci koje ti samo saspu u krilo s nekim tužnim pogledom punim sažaljenja. Ti sjediš kao klupa na kolodvoru hladnokrvno prema svemu tome… i tako želiš da svi odu i da to više završi, ali znaš da neće završiti i opet ti godi sto su tu i sto ti nekim temama koje nemaju nikakve veze ni sa čim odvraćaju misli i umaraju oči i uši.jednostavno jedva čekaš na san da dođe i sjedne na tebe i zaspe na tebi kao kakav beskućnik i napokon se osjećaš dobro jer si nekom tu…kada vam vaše vlastite misli ne mogu pružiti bijeg, je li znate sto to znaci, kada vam je sve tako klastrofobično….
Svaka riječ, misao, pogled, vaše vlastite ruke postaju kontradiktorne…. Kao da vaš san pati od insomnije, osjećaji od depresije, a vaš život od usporenog naglog starenja…
Sve je tako beznadno i naslućuješ tako jednu fobičnu buduću radnju...nemaš pojma na sto ce tvoj život ličiti… možete zamisliti novorođenče u tijelu odrasle osobe, ili sazrelu osobu u novorođenčetovu tijelu i sada kombinaciju toga, tako vam nekako organizam tada funkcionira…
Materijalno postaje apstraktan pojma, sjećam se trenutka u kojem sam gledala u rubove rukava majice koju sam tada imala na sebi, uzela sam taj rub i zategnula ga i pustila, onako grčevito zategnula i pustila, jedna tako ne važna stvar za egzistenciju, a ja je tu imam na sebi i dan ili dva prije mi je bitno bilo sto ću kombinirati uz nju, tako sam htjela sve isparati, istrgati, udarati, kakve veze boja ima i sa čim, kakve veze ista ima kada u jednom već spomenutom GLUPOM trenutku ili njemu srodnom ništa nema smisla, ništa nema veze, sve se mijenja, okreće, nepredvidivo, kako je sve zabluda…sve je tako relativno...
- 01:22 -
četvrtak, 03.08.2006.
... I TAKO...
Živjeti bez tebe???
I disanje postaje izazov…
Korak postaje pad…
Hodam, kao dnom oceana prekrivenim živim pijeskom…
Ti fališ !
Fali mi moje zrcaljenje Mene u tebi…
Mislim da moj posjed nitko do sada nije tako brzo osvojio…
I da, fali mi ono malo tebe sto sam upoznala…
I da, još dugo neću moći prosanjati ni prepričati ono malo nas što se dogodilo…
Boli, zbunjuje, zaustavlja, godi….
I moram te, a ne smijem više nikad vidjeti…
Ti si moja mala kontradikcija…
- 16:01 -
hate you
Back to you
It always comes around
Back to you
I tried to forget you
I tried to stay away
But it's too late
Over you
I'm never over
Over you
Something about you
It's just the way you move
The way you move me
I'm so good at forgetting
And I quit every game I play
But forgive me, love
I can't turn and walk away
Back to you
It always comes around
Back to you
I walk with your shadow
I'm sleeping in my bed
With your silhouette
should have smiled in that picture
If it's the last that I'll see of you
It's the least that you
Could not do
Leave the light on,
I'll never give up on you,
Leave the light on,
For me too, for me too
Back to me
I know that it comes
Back to me
Doesn't it scare you
Your will is not as strong
As it used to be
- 11:34 -
ponedjeljak, 24.07.2006.
da mi je skoknuti na dan preokosutra!!!
sutra je zvanje, i "festa" mislim kuda??? jedva cekam srijedu iako nosi podgrijanicu hehe...rodbina i kvazi rodbina dolazi...svi oni koji moraju, zele i jedva cekaju na takve dane pojave se...
da jedu, piju i maltretiraju one odnosno nas koji smo domacini...uzas...ma glupa su mi ta zvanja, sva svrha je odavno ishlapila ako je ikada i bilo....i opet ponavljam dodu sve moguce vrste ljudi, tu ima i mnogo dragi ali je vise doasadnih ljudi, i mala njihova dosadna, zderava, razmazena djecica koja sta god ima pokvare, udu na sva zakljucana vrata jer bakama je preko baka lako doci do kljuceva, prozora.....i naravno sve lijepe uspomene u obliku ukrasa, suhih buketa, do cijenjenih ormara i robe, a da o tehnologiji ne pricam, od digitalnog sata do " tamagocija" do pc-a, a tek wc i sminka ,sveeeeeeee dirajui naravno unisteee, ma necu da pricam o tome , pada mi na pamet da sve do ujtro stignem odnijeti u podrum hehe...a i tu se svi debljaju, sto je rijetko pozitivno!!?? ne znam mozda sam ista bila i mucila starije rodice, i mozda cu kada ostarim jedino na takvim mjestima o i na takve dane dobiti pristojno jelo..sada sam umorna i cackalicama drzim kapke otvorene i na ovakav nacin cekam da prijatelj zavrsi utakmicu( neka liga) pa da dode po kolace koje sam mu spremila, pa da se premjestim u kuhinju i s mamom i sestrom napunim 80 paprika s mljevenim mesom hahahahha... dobra sam ja, samo nekad planiram staviti otrov u "sarmu, pecenje, cupavce"...hehe....inace pozvani ste sutra na zvanje!! svi!
hm pitam se zast bi itko ikada citao o ovome hahahahahha zao mi je svih vas koji ste doslli do ovdje hehe sorry ali imala sam potrebu!!!
- 23:48 -
nedjelja, 23.07.2006.
moj prvi put!!! mislim na objavu bloga!! perverznjaci!
uglavnom, tu sam prvi pput pa zelim nesto spesl napisati... kuda? nigdje veze...
noge me bole, dvije noci na petama od 8 cm...i naravno razbijena casa na mom tiny winy prstu, imagine !
anyway javim se kasnije s necim hm vec gore naveedeni tend) spesl!!
blahaha
ps.fale mi smileici s msn
vidamo se
- 11:47 -
nesto sto nema veze s puno toga!!!
Pisanje pisma počelo- 9. ožujak 2006, 21:29:23
Početak je uvijek težak pa ću ga preskočit…
¸¨˝´˙°˘˘°˛˛´
Večeras si zadnji put tu (legalno),
želim to zapisati , sebi!
Kao podsjetnik!
Večeras prestaješ biti glavni lik
Mojih snova, mašte, budućnosti…
Zadnji put si ono što nikad nisi bio
Moj ----- !
Postaješ jedan od mnogih
A mogao si, trebao, da budeš jedan jedini.
Večeras ostaješ, a ja odlazim iz
Tog mog svijeta °nas°,
ti koji ne znaš da si bio dio njega…
žalim trenutak kad sam pomislila,
da naše sutra,
neće biti prožeto posljedicom.
Večeras te prozivam onim imenom,
koje si sam sebi zadao,
kad si odlučio nastaviti, u obliku žrtve.
Postoji još jedan put
u budućnosti,
kada ćemo se dodirnuti, plesati,
ali ja ću tada izigravati °onu°,
koju si mislio da nikad nećeš moći imati…
pjesma napisana °°miu 05.02.2006. miu
U našoj maloj povijesti napisala sam ti ovu (wanna be ) pjesmu…
Davno sam je napisala u biti , a kao da je bilo prije par minuta, jer očito nisam od rijeci… počela bi TI pisati vraćajući se unatrag jer želim predočiti sve sto sam u nekom dijelu svog koncepta misli, osjećaja, proživljavala, a taj dio jest postojao iako sam to tek nedavno saznala, bolje rečeno spoznala..
Stala sam… svaki put kad sam vidjela ženski rod u tvojoj blizini, ali ne, to me nije uznemirilo jer ja sam to javno ali i potajno nijekala… a onda sam nakon narednog puta osjetila blage, ali postojeće, vidljive simptome uznemirenosti. Dlake na rukama su se naglo opirale sili teže i uspravljale se u nekom poremećenom ritmu mojih očiju, jer ako sam i krajičkom oka vidjela čak i naznake ženske vrste ljudi u tvojoj blizini one su kretale u akciju… čudno ? ha?
Aha! I nažalost pripadam jednoj materijalnoj zajednici (vrsti), zato protiv vidljivog i opipljivog ne mogu…
ili mogu, jer to sam i uradila, ja sam to konstantno negirala a onda i pomoću neposredne pojave nekog novog…nakon svega s nama u nekom kratkom roku upoznala sam jednu osobu::
Pojavio se netko –tzv. Mr. Grafit, nakon svega s nama bio je kandidat pun nade…bio je kao stvoren za moj brzi zaboravak i novi početak. Ali moji su planovi bili ipak u potpunoj zaobilaznici sa tvojim ili bar sadržajem, jer su se u realnosti oštro sudarali s tvojim, davno su nekad imali zajedničkih temelja, ipak koliko mi sluzi pamćenje, ne bas u kristalnoj svijesti , bar ne mojoj…
Za vrijeme boravka tog nekoga u mojim mislima i mojoj blizini za tebe nije bilo mjesta, i svaki put kad smo se sreli u nekom razgovoru nakon kilometara šetnje sa šutnjom ti si od mene dobio svaki put iznova materijala da me mrziš, nisam trebala ništa reci, ja sam gazila po ideji nas jer u mojim očima je ona bila samo poremećaj ili matrica… toliko želim znati sto si mislio tada....sjećam se kada si mi rekao da si pio one noći kada si saznao da postoji Mr. Grafit, nisam ti htjela lagati… tako bi htjela da ovdje mogu ubaciti zvuk pjesme koju sada slušam dok ti ovo pišem , tako bi bila idealna i potkrijepila bi ovo razdoblje za koje nemam rijeci…
Stala sam … kad sam pročitala riječi tvoje pjesme…
Kad si mi rekao da si se dosta isplakao________________________________________________________________.
Stala sam i onda kad sam shvatila da mislim krivo kad sam mislila da postupam realno…
Pitala sam se milijun puta je li čovjek iz potrebe umišlja osjećaje koje sam osjećala i koje valjda sada osjećam prema tebi???
JEr to se dogodi s vremena na vrijeme, često bi mogla vrištati rečenicu: mrzim te!!
A nekad bi te mogla tako dugo gledati…a i da te ne gledam, zamišljati, nas negdje gdje bi bio ono sto tu ne možeš i nećeš nikad biti…meni!
Stala sam kad sam htjela da stane svijet, da se ustanem priđem ti i zagrlim te…jer trebam zagrljaj od osobe kao sto si ti….pomislim da si osoba koju bi mogla grliti jednu cijelu potenciju od 80 znamenki vječnosti …
Analogno ovome (haha): podvučene rečenice
(Pjesma napisana°°24.-25.02.2006.)
TRENUTAK JE PROŽET OSJECAJEM
DA ČITAV DOSADASNJI ZIVOT CEKAM ZAGRLJAJ.
TESKO OPISIVU SITUACIJU POKUSAVAM IZNIJETI OVDJE.
NISTA MI SADA NEBI POMOGLO KAO ZAGRLJAJ,
RAZGOVOR JE PREGLASAN , A RIJECI PRAZNE.
SAVJETI SU POGRESNE PUTANJE,
KAKVE GOD DA DOBRONAMJERNE SMJERNICE IMALI …
NITKO NIJE DOVOLJNO DOBAR SLUŠAĆ I SVAKA RIJEC JE NAPAD ILI SAZALJENJE…
SVE JE POGRESNO!!
TE RUKE POMOCI, SU ULJANE RUKE, PRUZENE COVJEKU U NEVOLJI.
SADA JE SUTNJA PRETIHA,
POGLED PUN NERAZUMJEVANJA, ISPREPLETENOG NAPOROM DA ISPOLJI RAZUMJEVANJE …
DODIR JE ODVRATAN I UZROKUJE JEZU I DRHTANJE…
…LJUTNJA, SRĐZBA …
RAT PROTIV MASKI, PROTIV ONIH KOJI BULJE KAD SLUSAJU…
ŠUM UMJESTO RIJEĆI NJIHOVE UTJEHE,
NEMIMIKA NJHOVIH LICA, USANA POSTAJE SVE VISE NALIK MAGLI, POMUTNJI, SNU I OBLIKU NEPOZNATA SADRZAJA.
SVIJET JE ZBILJA PRECIJENJEN.
ZAGRLJAJ PODRAZUMJEVA POSEBNE RUKE,
SNAZNE, ALI NJEŽNE.
ZAGRLJAJ PODRAZUMJEVA
OSOBU,
I NE BILO KAKVU.
PODRAZUMJEVA OSOBU KOJA NE ZELI RAZUMJETI,
OSOBU KAJA NE ŽELI SHVATITI,
ON PODRAZUMJEVA NEKOG TKO NE ZNA STO RADI, A RADI I TO RADI U PRVI TRENUTAK …
Ne znam jeli pretjerujem ako nekad pomislim da smo rođeni u pogrešno vrijeme i na pogrešnim koordinatama…
Nakon čudnih simptoma uznemiravanja, počeli su se pojavljivati novi ali zajedno s onim od prije …
Počelo je sve vise sličiti na ljubomoru koja je bila neprihvatljiva…
Napokon Mr.Grafit je otišao iz mog života ( ljubavnog) tada počinje nešto novo, počela sam se ponašati kao ženka za vrijeme parenja ili ne, vise kao mužjakJ, htjela sam nekog opet, i to sve pod utjecajem okoline-strah od °biti sam° je bio previše mračno nastrojen, ali ubrzo se stabilizirala situacija i period parenja je zamro… a ja sam u tišini hodala vremenom za koje očito nema mjesta u mojim sjećanjima…sva moja sjećanja do danas vežu samo neki važniji događaji …tu te ima svakako, ali bez redoslijeda , ne sjećam se dana ili trenutka ili perioda u kojem si postao, usuđujem se reci BITAN… Jer ne-redoslijed je kako ces vjerojatno doživjeti ovo sve napisano ….i…
Opet sam stala kada sam primijetila odbojnosti ili tvoju prezasićenost, i da, bila je za mene javna stvar…bila je za mene kao izdaja na koju si imao potpuno pravo , ja sam postala lutka za mučenje u kutu tvoje sobe…meni je to u biti odgovaralo jer ostala sam blizu, i znam da bi mi bilo gore (sada) da si me na neki sebi lakši način zaboravio… čudno teče sve ovo, moje misli iznad tvojih , a onda kada su se moje spustile na razinu tvojih, tvoje zaobilaze moje, i možda sam se pogrešno izrazila ,ne bih trebala reći : moje, tvoje misli nego, MI! mi smo oni koji se zaobilazimo.
Ti si počeo bježati od mene, jer valjda je to postao tvoj način da mi vratiš, ili je ovo samo moj nerealni optimizam, možda sam već odavno nestala iz tvog glave, misli.)Otišao bi svaki put kada sam ja došla u tvoju okolinu – u smislu – u okolinu gdje bi mogli doći u situaciju u kojoj bi se dotaknuli pa bilo to samo vršcima podlaktice u prolazu….situaciju u kojoj bi ti ja nešto rekla ili ti meni…u kojoj bi nam se pogledi susreli ili netko tebe nešto pitao preko mene…očito nisi htio riskirati , imao si cilj i dobro ti je išlo u njegovu ostvarivanju, jer ja nisam znala gdje okrećem…L
I svaki put kad podijelim to s nekim uvjeravao bi me da umišljam, ali što se dogodilo: došao je dan D kad nisam bila jedina koja je primijetila tu tvoju °run away° foru i napokon nisam bila ona koja umišlja ili ona koja je luda….bila je stvarno činjenica da doslovno ispariš kad se pojavim…
I tada je sve „to“ počelo iako ni sama ne znam sto je to nešto…
Smiješno je sto osjećam prema tebi, jer ja to ne znam objasniti, opisati , to je nešto što boli, sto me često održi budnom i ne dopušta mi da zaspem…a nekad mi toliko godi i drago mi je sto te ima…
Rečenica napisana: °30.01.2006.: Im afraid to fall a sleep!!
Nekada čitav dan čekam da padne noć i da dođe vrijeme spavanja pa da mogu zaspati i sanjati te, nas… kako šetamo…sjedimo, grlimo se....
mislim da sam počela pisati ovo pismo da bi mogao znati da si osoba s kojom bi mogla provest po čitav dan u glupiranju i da bi te satima mogla gledati kako radiš nešto…pišeš pjesme, radiš na pc-u , ležiš, spavaš….mislim da bi te mogla zagrliti kad si najsmrdljiviji i najznojnijiJ…mogla bi ti čupkati ruke po čitav dan, mislim žuljeve od obruča , jer tako volim tvoje ruke.. te tvoje ruke, obožavam kad su napete, kad miruju, kada ih staviš iza glave na vrat i prolaziš njima kroz kosu…
I kad si mi rekao da is romantičar… ne znam koliko sam to tada percipirala, sjećam se kad je to bilo, pričali smo u mraku autobusa dok su drugi gledali film… sad mi je to tako hm…
Gdje si ti sada....
Postoji još milijun stvari koje ti želim napisati …
Promijenio si se , to me zaboli često, ne ta promjena nego tvoje ponasanje …ili hiniš promjenu, jer nikad nisi danas sto si bio jučer i to me plaši i strah me da te ne idealiziram i da ovdje pišem o osobi koju sam nekad prije znala. Nemoj me pogrešno shvatiti, ne želim te mijenjati i ne želim da se mijenjaš, naprotiv, Prošlo je vremena svi se mijenjamo , ja nisam ono sto sam bila prije par dana, mjeseci…a možda nisam ono što sam tebi nekad bila, predstavljala…ne znam… sad si tako drugačiji...odrasliji? jesi li? Bi li se mogla prilagoditi tome?
Nekad te stvarno mrzim i to onda u onim situacijama u kojima me poniziš za rasplakati se…nije to nikad bilo u javnosti nego kad mi se obratiš, pošalješ neku poruku ili pogled, koji ne mogu pročitati, a sadržaj po fontu nije ni u kojem slučaju ugodan. I ja kao glupača jedva dočekala, odmah surađujem, uživim se i sto je najsmješnije ti napustiš razgovor ili što već i sama ostanem, ja i ja, to je poniženje same sebe pred samom sobomJ valjda govorim o egu…
Tako me zanima kako razmišljaš!! Je li me mrziš!?
Jesam li ja za tebe k…beep koja sad želi sve prebaciti na prijateljstvo , jer s realne strane gledano ti možeš tako moje ponašanje protumačiti….i mrzim što ne mogu tu ništa učiniti! Sumnjam da želiš da budemo prijatelji, i to je vjerojatno jedino i najviše što bi od tebe mogla tražiti….
Rečenica napisana °11.03.2006. 04:08 am
Teško mi te je pustiti,
jer još te čvrsto držim.
Znam da nikad ništa neće biti među nama, a još sam puna nade… i prezirem činjenicu što su očito ovi moji osjećaji prema tebi postali velika stvar (BIG DEAL) , a ne situacijski poremećaj.
Rečenica napisana °°17.02.2006.
You are my in between dreams!
I opet ponavljam – ovo sto osjećam prema tebi je očito nešto kao veliko, možda zaljubljenost???
Imala sam dana ili konkretnije čitav prošli tjedan, kada sam samo razmišljala i negdje u dnu mojih pluća trzala jecaje , zbog tebe, o tebi i kako je sve apstraktno i kako ništa ne mogu učiniti, a na to nisam navikla…
Prije nego sam počela pisati ovo pismo, zamišljala sam da sjedimo jedno ispred drugog i ja sam napokon skupila hrabrosti da te informiram o svojim osjećajima, ali čak ni u mislima, nisam uspjela izabrati, složiti valjane rečenice da ti kažem sto osjećam, i sto se sve u meni događalo …. Tu u mom polusnu, ja sam sjedila pred tobom, (napominjem u snu, polusnu ) i samo plakala , hm , plakala, suza je pratila suzu… gledala sam te…
I čudno, znala sam da ću po tvom prvom pokretu, činu znati sto osjećaš!!!
Jer znam da nam ne treba mnogo, ni vremena, ni rijeci, ja samo trebam tvoj izraz lica, mimiku u kojoj ću vidjeti sve, i do toga trenutka ja mogu samo nagađati… a tog trenutka neće biti… niti ga je bilo, ja sam se probudila, a ti si nestao…ti ni danas ni sutra ni nikad vise nećeš pokušati nešto, i ja to znam i to me ubija. Ja sam ona koja se treba poniziti…smiješno je kako mi ponestaje vremena..
Hm_
Sad zong
…still i remember that day
When i was with you,
Still i feel you and i want to
Cuddle you
Bring me back that time
Please God please
I just wanna be with her to
Have some lil pease.
Im in love wit her for 2 long
Years, if ya gonna fight me fight these tears.
Im not lazy
You know that thing god
Why cant i be with her
Answer me why.
I remember when i took her
Gorgeus kiss…………………………………………..
Ovo sam nasla slučajno u mobitelu, nakon nekih tehničkih problema, sigurno greškom ostalo u arhivi 03.10.2005. poslano…
miu
Danas je: 15.03.2006.
I mogu reći da te mrzim, i da te lako mrziti jer si tako neobjašnjiv i ne shvaćam nikako to tvoje ponašanje i kako zbog tebe druge ljude počinjem ne podnositi…
Mi nikako ne pričamo i dan mi je bio tako dug, jer si bio tako hladan…. Tužna sam.
Sjećam se jedne večeri, konkretnije 11.03.06. kako mi je bilo savršeno, izašli smo i slavili, nekim slučajem i ti si bio tu i sve je bilo ok, komunicirali smo….plesali…i ti si, vjerojatno nakon neke moje smiješne, vesele izjave upućene tebi ili nekom, rekao: ajde nemoj vise piti? ja sam stala, promijenila raspoloženje, rekla nešto kao kako si šugav i kako nisam ništa pila….i tako dalje… tako si se ponašao superiorno i tako kao da se brineš o meni, odakle te,,, meni je to bilo kao da si uzeo moje osjećaje kao vrpcu i stezao ih oko nečega i to jako i čvrsto, stezao i vukao, zacrnilo mi se pred očima… I tada, odnosno sada znam da si previše idealiziran u mojim očima i da nemaš pravo natjerati me tako glupim izjavama u plač. Jer poričem da nisi situacijski poremećaj, a tako želim da jesi. Drago mi je da ne pišem ovo na papiru i grafitom jer inače bi vidio koliko mogu isplakati , a mislim da nisam spremna na takvo nešto… to da vidiš kako mi rušiš svjetove… čak ni da sam u drugoj državi dok ovo čitaš…
Boli me i ti to ne znaš.
Ne znam zašto ti ovo dopuštam.?.Danas sam razgovarala s jednom i tebi poznatom osobom, i rekla mi je da ne shvaća kako te netko može na taj način gledati, pa sam se i ja upitala…i nije mi se svidio osjećaj… Kako te mrzim sada!!!
20.03.2006.
Danas…jesi li postao onaj kojeg treba zaboraviti???
Mislim da jesi, rekla sam jednom da ću te moci zaboraviti samo ako mi ti u tome pomogneš!
:
ipak ja za tebe ne postojim, i to je to.
Sjela sam neki dan, sama, među moja dragocjena četiri zida i htjela zaplakati, ali nisam mogla… tako sam htjela!!!
Ne želim te prozvati situacijskim poremećajem jer to nisi, i ovog trenutka kao i svakog do sada si jedini …
mrzim te!
….danas si me povrijedio i još osjećam bol u prsima…. Sada te ne mogu voljeti…ne znam sto ce biti sutra, ali sada , sada si samo član foruma…
„Where are you now!? „
Miu
Mislim da neće biti vise ništa sto ću ti moći napisati, jer moja nutrina vise ne može trpjeti..i sama pomisao da sam ja tebi možda isto priuštila..možda gore… ne želim misliti na to…
Bez obzira na sve, vječnost ovog trenutka uvijek ce biti prožeta željom da te imam!
Uvijek tvoja
Fifi
Završeno 19.-20.03.2006….02:46:34.am
Miu
Ps.chat na msn-u!
7.4.2006 1:23:14 HE! :to: Katarina-Cat
::
-ovo ti mozda nisam rekao - ali samo da znas - mozda si bila i primjetila - -hahahha - ja sam ti bio žešće zaljubljen u tebe
-živa istina
-od toga dana
-stvarno
-trajalo mjesec dana……
-proslo - bilo pa proslo…
I tako mislim da sam tada dobila psihički slom !, hm, jesam li spoznala tada ista ???
Nisam.
Ja sam poremećena.
Trebam pomoć.
- 11:44 -
